Značajni lokaliteti graditeljske baštine su: arheološka zona Ivoševci – Mokro Polje – Radučić, obrambene građevine Otonska gradina i Keglevića gradina u Mokrom Polju i akvadukt izvor Glib – Stara straža – Očestovo – Radučić.

Arheoloških lokaliteta ima na cijelom prostoru općine. Zastupljene su manje-više sve povijesne epohe,  značaj pojedinog lokaliteta ne ogleda se u veličini i brojci nalaza već u činjenicama slojevitosti nalaza i potvrde o kontinuitetu življenja na tom prostoru.

Od ranog eneolitskog doba započinje proces zaposjedanja pojedinih brežuljaka kao ljudskih staništa u obliku gradina (utvrda), a što traje kroz cijelo metalno doba. Gradine su utvrđena naselja, utvrđeni zbjegovi i osmatračnice.

U ranom brončanom dobu počelo je utvrđivanje lokaliteta gradinskog tipa kamenim bedemima u suhozidnoj tehnici. Zidovi su izrađeni od razbijenih većih kamenih komada, bez ikakve obrade površine. Nastambe u gradinama su pretežno kvadratne ili kružne kamene suhozidine. To su ujedno i prvi začeci fortifikacija na ovom prostoru, a što će biti milenijska građevinska konstanta ovog kraja.

U željeznom dobu nastaju gradine s gornjom utvrdom i donjim podgradinskim, utvrđenim ili neutvrđenim prostorom. Uglavnom su podignute na rubovima kraških polja i riječnih dolina, te iznad značajnih prethistorijskih prometnih pravaca. U osnovi su imale zadatak da zaštite pašnjake i da u slučaju opasnosti budu pribježište okolnom stanovništvu.

Iz perioda rimske antike je dokazano da su na području općine Ervenik bila naseljena područja naselja Mokro Polje, Oton i Pađene. Posebno je atraktivno arheološko nalazište u neposrednoj blizini općinske granice, ostaci rimskog amfitetara u Burnumu iz 55. god. p.n.e. gdje je obitavala jedna od najevićih vojni 11. Rimske legije. Iz tog vremena vidljivi su ostaci rimskog vodovoda.

U razvijenom srednjem vijeku, u vrijeme uznapredovalih feudalnih odnosa dolazi do rivaliteta moćnih feudalnih obitelji.

Provale Tatara, feudalni antagonizmi, borba za ugarsko prijestolje, uplitanje Venecije i pojava nove svjetske sile Osmanskog carstva, uvjetovalo je da se na ovom području obnavljaju ili grade nove utvrde. Danas su najpoznatije Otonska gradina u Otonu, Keglevića gradina u Mokrom Polju s ostacima kule hrvatske plemićke obitelji Keglavić i Grad u Radučiću. Utvrde su djelomično očuvane, a vrijedne su kao spomenici fortifikacijske arhitekture kasnog srednjeg vijeka.

Sve do početka 15. stoljeća ovaj kraj dijeli sudbinu oskudne  srednjovjekovne graditeljske baštine, a kad k tomu pridodamo da je stanovništvo preživljavalo prvenstveno od bavljenja nomadskim stočarstvom, manje vezano uz zemlju, onda je to i razumljivo.

Pored hrvatskih plemena doseljenih kroz 7. i 8. st. prema mletačkim izvorima i izvorima hrvatske dvorske kancelarije česti su stanovnici ovog kraja tzv.„Morlaci“ (Morlachi) ili „Vlahi“ koji su ostavili određeno obilježje u smjeni civilizacija i kultura. Zvali su ih i „Mavrovlasi“ ili „Crni vlasi“ i autohtono je stanovništvo Dalmacije. „Vlahi“ je sinonim za „stočare“, nomadskog tipa. Imali su svoje stanove „catone“ (katuni), kada dolaze na ispašu na mletačkim terenima. Ostataka takvih stanova ima u ovom podvelebitskom kraju kao nastavak tradicije romaniziranog autohtonog stanovništva Dalmacije. „Vlah“ je bio geografski, a ne nacionalni pojam. (Grga Novak).